The Life-Changing Magic of Not Giving a F*ck - Sarah Knight

Odmah da kažem da ne praktikujem knjige iz oblasti popularne psihologije, naročito ne one koje obećavaju da ćete posle čitanja biti lepši, pametniji, zdraviji i uspešniji. Ali praktikujem parodiju i humor i, da se ne lažemo, kada sam videla naslov knjige Sare Najt The Life-Changing Magic of Not Giving a Fuck, pomislila sam da iz nje zapravo i mogu nešto da naučim. I mislim da jesam. Ali o tom potom.
 
Mačka kao guru
Na knjigu sam naletela sasvim slučajno i kada sam pročitala uvod, rešila sam da se počastim: to je bio idealan poklon za nadolazeći rođendan, jer ako sa trideset ne naučim da sortiram stvari na koje treba da trošim svoje nerve, kad ću?

U uvodu Sara objašnjava kako je došla na ideju da napiše ovaj priručnik. Naslov vam verovatno zvuči poznato, a za to postoji razlog, knjiga je inspirisana planteranim bestselerom The Life-Changing Magic of Tiding Up, Marie Kondo, za kojom je, bez preterivanja, odlepio ceo svet. Pa je i sama Sara, nakon što je dala otkaz u firmi i odlučila da postane frilenser, kupila knjigu, u nadi da će srediti svoj život tako što će srediti svoju fioku sa čarapama. Naravno, ubrzo je shvatila da čarape nisu problem. Problem je u njoj samoj i u glupostima kojima se preopterećuje. Ja bih tome dodala i savršeno složene čarape, ali to sam ipak samo ja.

Ono što ova knjiga želi da postigne jeste da vam stavi do znanja da je sasvim normalno da vam do nekih stvari nije stalo i da je potpuno ok da se ne pravite da vam je stalo do nečega do čega nije. Primera ima pregršt, zapravo, kada vam Sara otkrije svoj revolucionarni NotSorry Method, sve što vam ostaje jeste gomila primera. U nekima ćete se pronaći, u nekima ne (postoji taj problem kulturološke prirode, pa pretpostavljam da dosta vas nema priliku da se stresira zbog video konferencija u velikim firmama ili zbog obavezne karaoke večeri sa kolegama iz istih tih velikih firmi, itd), ali princip je isti za svaku priliku – vreme je da se sredi “nervna fioka” (u nedostatku boljeg prevoda) i da se nevažnim stvarima zauvek kaže adios.
 
Osnove
Ja sam i pre kupovine ove knjige bila na dobrom putu da usavršim Sarin metod, ali tek kada zaista promislite o tome koliko nebitnih stvari vas na dnevnom nivou opterećuje, shvatićete da uopšte niste kul koliko ste mislili. Ja sam, na sve to, prilično nervozna osoba, iako me okolina doživljava kao flegmu (što je samo po sebi prilično komplikovano stanje stvari) i gomila gluposti kojom se opterećujem bi mogla da zasluži nedeljnu rubriku na ovom blogu, ali hajde da vam dam nekoliko primera, čisto da vidite o čemu pričam.

Prvi, ultimativni primer: kada smo se uselili u stan u kojem trenutno (i privremeno) živimo, sačekalo nas je ono što neminovno čeka svakoga ko poželi da s vremena na vreme promeni životni prostor – sklapanje nameštaja. Kako je ovo prvi put u životu da živim u stanu, odmah sam, kao fino vaspitana osoba, otišla na net da se obavestim o kućnom redu. Međutim, gospođa koja (naravno) živi u stanu ispod mene ima potpuno drugačiju perspektivu glede ove teme. Naime, ona smatra da kućni red važi onda kada ona želi mir i tišinu, a pogađate, baš kada smo mi odlučili da je krajnje vreme da prespavamo na sklopljenom krevetu, njoj je taj mir bio neophodniji više nego ikad. I ne samo da smo u samo par desetina sekundi saznali njenu istoriju bolesti, saznali smo i to da će ona biti primorana da zove policiju jer već dva meseca ne može da spava od nas. Od nas koji smo se doselili veče pre toga u stan koji je mesecima pre toga bio prazan.

Svaka normalna osoba bi novostečenoj komšinici odbrusila (što je moj muž vrlo brzo uradio), ali ne i ja. Ja sam počela da se izvinjavam (i nastavila bih da moja lepša polovina nije zalupila vrata i nastavila, mnogo glasnije nego pre toga, sa sklapanjem kreveta). Ja sam, ipak, danima posle toga prekorevala svoje kućne ljubimce jer previše bučno hodaju po parketu.

To naravno nije bio kraj. Jednog popodneva, u satima kada čak ni kućni red sklepan za vreme druga Tita nema ništa protiv toga, odlučila sam da spremim ručak koji je iziskivao par udaraca čekićem po mesu (jedna od stvari do kojih mi nije preterano stalo je mišljenje vegetarijanaca o tome što jedem meso). Jedva da sam i počela sa pripremom, kada eto, neko zvoni na vrata. Pogađate, to je komšinica kojoj plafon pada na glavu od buke koju stvaram i koja će, opet pogađate, biti primorana da zove policiju. Samo ću vam reći da od tada stavim dve-tri krpe ispod daske kada se upuštam u ovakve avanture.

A sada je, verovatno, pravo vreme da vam kažem da u istoj ovoj zgradi živi tinejdžerka koja svira bubnjeve. Komšinica, koliko ja znam, nema problem s tim, iako se bubnjevi čuju i u podrumu, ali joj moje lupanje mesa pravi problem neviđenih razmera.

Shvatate li sada zbog čega sam morala sebi da kupim ovu knjigu?

Neko bi možda pomislio da sam preterano uviđavna osoba (jesam) koja ne voli konfliktne situacije (takođe tačno) ili da prosto, iz nekog neobjašnjivog razloga, cvikam od penzionera (još uvek nisam sigurna u ovo), ali ja sebe u datim situacijama ipak volim da opišem jednom prostom rečju – budala. Ono što sam shvatila odavno jeste da mišljenje nekog tamo Pere, Mike ili Žike (ili konkretno komšinice iz stana ispod) nema apsolutno nikakvog uticaja na moj život. Zamislite samo situaciju u kojoj policija zaista zvoni na moja vrata dok lupam meso (ja sam u scenariju u glavi volela da dodam mogućnost da će mala iz stana iznad baš u tom trenutku krenuti da lupeta po bubnjevima) i njihove smorene izraze lica dok im, mlatarajući čekićem za meso i pokazujući svoj izum od tri krpe ispod daske, objašnjavam da je gospođa mesecima halucinirala buku iz stana koji je bio prazan. Pod uslovom da se policija uopšte bavi takvim slučajevima. (P.S. Gospođo, ako kojim slučajem čitate ovo, nadam se da cenite trud koji ulažem kako bih se nečujno kretala po vlastitom stanu)

Ali dosta o meni (mada, sličan uvod vas očekuje i u knjizi), da pređemo na suštinu, odnodno na famozni NotSorry metod, koji se sastoji iz dva krajnje jednostavna koraka (koji su sve samo ne jednostavni). Prenosim ih ovde u originalu, jer neke stvari prosto lepše zvuče u originalu:

           1. Deciding what you don’t give a fuck about
2. Not giving a fuck about those things

Odnosno, sve što je potrebno jeste da napravite mentalnu listu (ili fizičku, prostor za takve liste imate i u samoj knjizi na nekoliko mesta, pošto su fucks podeljeni u nekoliko kategorija) stvari kojima se opterećujete, da odvojite na stranu one koje su potpuno nebitne, a pretvarate se, iz ovog ili onog razloga da su bitne, i da zauvek zaboravite na njih. Bili to neobavezni razgovori sa komšijama, dečji rođendani (ili bilo koji drugi događaj) kod ljudi do kojih vam nije preterano stalo ili bilo šta drugo što mislite da morate, a zapravo ne morate, a što spada u ono na šta nerado trošite svoje nerve, svoje vreme i svoj novac (umesto da sva tri lepo preusmerite na stvari koje vas čine srećnim – šta god da te stvari jesu).
 

Možda su jedine solucije koje vam padaju na pamet da se preselite u pustinju ili da vas okolina omrzne, ali to, naravno, nije slučaj. Ono na šta Sara uporno skreće pažnju jeste da je moguće savladati ovu tehniku a da ostanete pristojno ljudsko biće i vrlo nesebično kroz čitavu knjigu daje primere kojima treba da se vodite. Njeno zapažanje je da postoje tri grupe ljudi koje se ne opterećuju glupostima: deca, grubi i bezobzirni ljudi (koje ona prosto naziva seronjama) i prosvećeni ljudi. U zlatno doba detinjstva se nikako ne možemo vratiti (avaj), a nije nam ni cilj da budemo seronje, tako da nam jedino ostaje da pokušamo da se prosvetlimo. To ćemo učiniti tako što ćemo, prvenstveno, razdvojiti pojam ljudskih osećanja i mišljenja (na koja nikako ne možemo da utičemo, ma šta radili), paziti da ne povredimo tuđa osećanja primenom ove metode (jer to prosto nije lepo) i rešiti da nas mišljenje već pomenutih Pera, Mika ili Žika ni ič ne interesuje. I već ćemo se osećati bolje.

Pre nego što sam počela da gubim nit strukture ovog posta, pomenula sam da sam već bila na dobrom putu da ovladam ovom tehnikom, ali da su završni, fini radovi još uvek u toku. Tako sam odavno odlučila da ne hajem za štikle i elegantnu odeću, da ne hajem za ful šminku (niti bilo kakvu šminku, kada dođe ovih plus četrdeset stepeni celzijusa), da ne hajem za to što su mi noge bele (što je usko povezano sa činjenicom što ignorišem postojanje solarijuma, a sticajem okolnosti ne živim na moru, šmrc), da je život mnogo lepši i lakši kada shvatiš da ljudi u najvećem broju slučajeva ni ne primećuju kako izgledaš kada ideš u prodavnicu (možda je neko od vas rođen sa ovakvim stavom, ali ja sam, eto, kao tinejdžerka bila hodajuća vreća kompleksa), kao i to da će vlasnici drugih pasa uvek bolje od tebe znati šta je dobro za tvog psa (vi koji imate decu, a nemate pse, sigurno još bolje znate koliko su ljudi generalno spremni da dele savete, pogotovo kada im to niko ne traži). Isto tako sam odlučila da ne moram da idem na kafe sa ljudima sa kojima ne želim da provodim vreme, da ne moram da dodajem ljude na facebook ukoliko to ne želim i da me u najvećem broju slučajeva ne zanima isprazna priča nekoga ko je s razlogom na ćao-ćao statusu. Sa tim je zauvek nestala mogućnost da ponesem titulu najsocijalnije osobe u kraju, ali mnogo važnije od toga, nagrađena sam dodatnim vremenom za stvari i ljude do kojih mi je stalo, a opterećivanje glupostima sam svela na minimum (ili bar tako volim da mislim).

Problem sa ovom knjigom, kao i verovatno sa svakom knjigom ovog tipa jeste što vam neće promeniti život iz korena. Meni bar nije (i dalje koristim krpe kad lupam meso, a otkako me je jedna postarija gospođa značajno pogledala kada sam u mesari rekla da mi je svejedno kako će mi iseći meso jer ga kupujem po preporuci veterinara kako bih smirila stomak svom voljenom psu (stvarno, šta je sa mnom i sa penzionerima??), takve stvari više ne govorim naglas). I zbog toga sam, potpuno besmisleno, bila malo razočarana kada sam završila sa čitanjem.

The Life-Changing Magic of Not Giving a Fuck vas više podseća na stvari koje već vrlo dobro znate i ohrabruje vas da se malo više posvetite sebi. Ukoliko već živite život ovako, onda vam iskreno zavidim, ali ukoliko vam je s vremena na vreme potreban podsetnik da neke stvari prosto ne morate, onda vam od srca preporučujem da prelistate ovu knjižicu. Ili da je makar stavite na policu otvorenu na jednoj od sledećih stranica, kad god vas neka glupost iznervira:




Sara Najt je poprilično mudra i izuzetno duhovita. Uostalom, ispunila je svoj životni san: iselila se iz štikala i poslovne odeće, uselila se u svoj novi dom u Dominikanskoj Republici (u biografiji stoji prosto “does not give a fuck about winter”), napisala ovu i još jednu sličnu knjigu pod nazivom Get Your Shit Together, i odlučila da uživa u životu. Ako mene pitate, to je sasvim dovoljan kredibilitet da čujemo šta neko ima da kaže, i da pokušamo da nešto od toga primenimo i na svoj život. Možda nam se posreći, nikad se ne zna.

Ocena: 4/5

Izdavač: Little Brown






CONVERSATION

7 comments:

  1. Fenomenalna recenzija, a za samu knjigu si me zainteresovala još ptri prvom spominjanju i iskreno se nadam da će je neko prevesti. Takođe nisam jedan od čitalaca popularne psihologije, ali ovo mi deluje vrlo duhovito, a realno primenljivo. Prionašla sam se i u mnogo tvojih ličnih stavki što je, verujem, najbolja preporuka i za samu knjigu, jer sklonost nerviranju zbog sitnica, a opet pokušaji da se ostane dostojanstven u svakodnevnom dodiru sa primitivcima i njihovim ispadima, nešto je sa čime se dobar deo života borim. Moj problem je obrnut, dok sam studirala i stanovala privatno ili u domu, nisam imala probleme sa komšilukom i docimerima, mada je bilo raznih - više sa ponekom gazdaricom, penzionerkom, ali sve to je prošlo nekako. Od povratka kući, u stan gde sam odrasla, ne mogu da funkcionišem od komšija koje su se doselile u mom odsustvu i njihove nesnosne, divlje dece zbog kojih mi se plafon doslovno ruši na glavu svakoga dana, pri čemu su u pitanju tek četvorogodišnjaci, a to traje praktično otkad su prohodali (prethodno je bilo urlikanja, još uvek je). Roditelji su takođe primitivci kojima nikakvo skretanje pažnje ne vredi, zaista smatram da postoje ljudi kojima treba zabraniti život u zgradama i poslati ih na neku livadu ili zabit. Eto, na to me prvenstveno asocirao sam primer....a kamo sreće da je jedini.
    Odlutah sa teme, uglavnom, odlična preporuka!:)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala!

      Knjiga je prevedena na hrvatski, u izdanju Naklade Ljevka (Kako vam se život čudesno mijenja kada vam se živo j**e"), ali i ja se iskreno nadam da će je prevesti kod nas i da ću imati novi univerzalni rođendanski poklon. :)

      P.S. Čitam ovaj tvoj opis komšija i mislim se... verovatno i moja komšinica to priča o nama :D Ali ćuti, sve je dobro dok ti četvorogodišnjaci ne otkriju bubnjeve i električne gitare (a sluh i osećaj za ritam izgube negde usput) :)

      Delete
    2. Haha, kamo sreće, jer, sudeći po onome što sam do sada čula, u njihovom stanu se sluša isključivo šatorski melos sa kojim, verujem, ni moja baba sa sela nije upoznata. :)

      Super što postoji barem hrvatski prevod, mnogo hvala na informaciji!:)

      Delete
    3. Nema na čemu :)
      Da, ovo je definitivno bolja varijanta od te šatorske :))

      Delete
  2. Odlično! Prepuno humora i sa jedinstvenim (i iskrenim pogledom) na život! 👏👏👏

    ReplyDelete
  3. Ne mogu ti opisati koliko sam uživala u post, naročito, jer se i sama pronalazim u onome, ne želim konflikt, neprijatno mi je, ma ja transfer blama doživim kada je neko drugi bezobrazan. Najslobodnije se posvađam sa članovima porodice, sa svima drugima, naročito prijateljima, ćutim kao zalivena. :D
    Ali definitivno sam se nakon par problema sa zdravljem preokrenula i rešila ne da se sada odjednom svađam i sukobljavam, već da jednostavno kao i ova autorka don`t give a fuck. Tako da na jedno uho uđe, na drugo izađe, sve manje hajem za društvene norme i mišljenja drugih, trudim se da što više živim u svom svetu, gde je sve rozle i lepo. :D
    Odužih, u svakom slučaju, super prikaz knjige zaista. :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala! <3

      Stvarno ispada da život postaje lakši i lepši sa svakim izgovorenim "baš me briga". To sam shvatila i sama, po primerima koje sam dala u ovom postu (a naročito po onim koje sam prećutala). Sa godinama mi je "fuck budget" (kako ga Sara zove) sve tanji, i u njemu stvarno nema mesta za gomilu gluposti koje su me nekada opterećivale. Šteta je samo što svi to ne shvatimo mnogo ranije. :)

      Još jednom hvala na čitanju i komentaru. :)

      Delete