Šetnje Adom – Spomenka Krajčević


Spomenka Krajčević rođena je 1949. godine u Beogradu. Nakon studija Opšte književnosti i teorije književnosti, magistrirala je na Katedri za germanistiku na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radila je u Tanjugu, najpre kao prevodilac, a potom i kao urednica. Uporedo se bavila i prevođenjem, a danas važi za jednog od najistaknutijih prevodilaca sa nemačkog jezika. Objavila je dve zbirke priča za decu: „Tajni život životinja“ i „Vrteška“, kao i seriju putopisa u kojim svojim čitaocima dočarava Beograd: „Kalemegdan izbliza“,„Krugom dvojke“ i „Šetnje Adom“.


Zbirka „Šetnje Adom“ predstavlja impresionističke zapise o najpoznatijem beogradskom kupalištu, jednom od autorkinih omiljenih mesta u rodnom gradu. Zbirka se sastoji iz tri dela, odnosno tri trase kojima se može šetati (Velika adska tura, Mala adska tura i Oko jezera), a svaki deo čine, grubo podeljeno, tri vrste zapisa: priče koje mogu biti istiniti događaji, kratke crtice i izmaštane priče koje su inspirisali opažaji tokom šetnji. Ono što ih sve spaja u jednu celinu, naglašano i naslovom zbirke, jeste šetnja, čin koji za autorku ima posebno značenje.

„Jedna od definicija šetnju opisuje kao lagano hodanje radi odmora i razonode. Naglašavanje laganog hoda ističe razliku u odnosu na pešačenje na duge staze, kada se obično hoda u oštrom tempu. Takva pešačenja po pravilu imaju cilj, a često i neku dodatnu svrhu - mogu da budu istraživanje, ritual, terapija i štošta drugo. U šetnji je pak samo putovanje - cilj. Šetnja nije stizanje, jer nije ni prava ni krivudava linija koja tačku A povezuje sa tačkom B, već putanja koja podrazumeva povratak u polaznu tačku. Nije ni naprezanje radi očekivanog blagotvornog dejstva, jer blagotvorno dejstvo postiže i bez naprezanja. Ali iznad svega: u šetnji se razvija živ odnos sa okruženjem, te se šetači, za razliku od hodača, za svoje staze s vremenom sve više vezuju.“

Samim tim što je sama sebi cilj, šetnja dozvoljava šetaču da otvori um, koji je inače uvek usredsređen na nešto konkretno, i osim kretanja tela, šetaču omogući „sadejstvo kretanja kroz spoljni svet i kretanja kroz vlastite svetove“. Posmatranje ljudi čak i nesvesno u nama može pokrenuti maštu – ko su, kuda su se zaputili, o čemu razmišljaju, čemu se nadaju? Umetnicima ovakva aktivnost pruža beskrajno tlo inspiracije, što je autorka svojom zbirkom i pokazala.

Ovo se najbolje ogleda u impresionističkim interpretacijama prizora koje je autorka spazila tokom svojim šetnji, a potom oko njih isplela priče. Jedna od takvih je priča „Kod kuće“ koju je inspirisao prizor sredovečnog muškarca koji sa štrika na svom splavu skida dve kuhinjske krpe i žurno se vraća u svoj dom; ili priča „Ljubav“ podstaknuta razmišljanjem o ženi koja ćutke pere sudove dok se, pored nje, društvo za stolom veselo smeje i nadvikuje. Sasvim obične, i naizgled nezanimljive situacije koje pokazuju moć umetničke mašte i pružaju povod za pričanje beskrajnog broja zanimljivih priča.

Većinu zbirke, pak, čine crtice, opisi prizora koji o Adi, a samim tim i njenim posetiocima, govore mnogo više nego što to oko prolaznika u žurbi, ogrnutog sopstvenim mislima, može da primeti. Ta moć „da se u svemu vidi znak“ upravo je ono što običnog prolaznika razlikuje od autorkinog šetača, odnosno ono što običnog čoveka razlikuje od umetnika. Jedna od priča koja to pokazuje je „Izjava i najava“:

„Reni-bunar broj 12, kao i ostali reni-bunari duž Save, uz svoju osnovnu namenu, služi i prenošenju poruka. Grafiti kojima je išaran slave Crvenu zvezdu, njene igrače i navijače, tu je i parola otisnuta štampanim slovima PRAVDA ZA UROŠA, a u uglu bočnog zida, naspram staze kojom se ide uz reku piše: SVATI DA TE VOLIM JER TI JE JASNO!!!
Poruka je ne samo shvatljiva, nego govori i o onome što ne pominje.
Da bi osoba kojoj je namenjena – pretpostavlja se da je reč o devojci, mada bi i to moglo da se pokaže kao prevaziđen kliše – poruku primila, trebalo bi da bude na stazi, a tuda uglavnom idu oni čiji su splavovi negde iza reni-bunara broj 12. Splavovi iza reni-bunara broj 12 dugo su pripadali mahom beogradskoj građanskoj eliti, zbog čega je taj deo obale prozvan Stari grad.
Izjava ljubavi na reni-bunaru najavljuje smenu koja se u izgledu splavova još ne zapaža.“

Ili „Adske vejavice“, napisana potpuno drugačijim tonom, koja, osim što čitaocima u mislima ostavlja upečatljivu sliku, svedoči i o izuzetno lirskom duhu proze Spomenke Krajčević.

„Kada zaduva prvi ozbiljan vetar, lišće na Adi ne opada, nego veje sa drveća. U krošnjama je šumelo, šuškalo i šaputalo, ali na zemlju pada nemo, u potpunoj tišini, kao što pada sneg.“

Da Ada ipak nije Raj, uprkos spokoju koji svakodnevno izaziva kod mnogih, svedoče istoimena priča „Raj“ i ona pod nazivom „Zlatokosa“, u kojima autorka upoznaje čitaoce sa mračnom stranom šetališta i opasnim situacijama iza kojih, baš kao i iza onih lepih, stoji čovek.

U tom smislu zbirka „Šetnje Adom“ nije samo fotografski prikaz Ade, njenih prirodnih lepota i fizičkih osobina. Ono što jedno mesto čini živim, a Ada svakako spada među najživlje lokacije u Beogradu, posebno leti, jesu ljudi – bilo oni koji su samo u prolazu ili oni koji mu se stalno vraćaju. Svako od njih tu ostavlja svoj trag, doprinoseći duhu određenog mesta koji će upiti svaki novi posetilac – dok je mesta i dok je posetilaca. A upravo taj duh je ono što je autorka kroz svoje šetnje godinama upijala i konačno prenela u svoju knjigu.

Bilo da ste i sami ljubitelji i česti posetioci Ade (u tom slučaju bi za vas ova knjiga mogla biti posebno zanimljiva), ili neko ko je možda samo jednom prošao pored jezera – možda ste baš vi bili inspiracija za neku od ovih priča. No čak i da Adu nikada niste posetili, ili ona u vama ne budi nikakva osećanja (što je, na primer, moj slučaj), zbirka „Šetnje Adom“ će vas, ukrašena grafikama Veljka Mihajlovića, na trenutak možda odvesti do „beogradskog mora“, makar u mislima. Ili naterati da pomislite da li je pored vas nekada prošao umetnik-šetač i o vama u glavi napravio mentalnu belešku, koju je kasnije pretočio u reči. No, ono što je sigurno, jeste da će vas nakon čitanja ove zbirke zasvrbeti tabani da se uputite u šetnju i na nov način osmotrite svoje omiljeno mesto, ma gde se ono nalazilo.

Ocena: 3.5/5
Izdavač: Odiseja





CONVERSATION

3 comments:

  1. Odličan prikaz, hvala na izdvojenim odlomcima!:)
    Spomenku Krajčević "znam" nekako oduvek, preko njenih knjiga za decu i pominjanja u udžbenicima (ne mogu sad da se setim da li kao priređivača, davno je bilo, ali ime je još od tada "iskakalo" iz svakog ćoška). Stilski, predstavljena proza me podseća na slične beogradske "crtice" Mome Kapora (koji zapravo i sam ima delo, čitav roman, pod nazivom "Ada"!) i Bogdana Tirnanića. Stavljam na listu, ja nikada (za sve godine života tamo i, da, sramota me i žao mi je) nisam imala vremena, ni prilike da odem na Adu (ni zemunski kej!), gledala sam je samo iz busa, ali mogu da razumem tu magiju.:) Ovakve mini-eseje baš volim da čitam.

    ReplyDelete
  2. I, da, takođe sam od šetača koji pažljivo i sa zanimanjem posmatraju sve "obične" stvari oko sebe, tako da sam za tri meseca u BG-u krajem godine ispisala pola rokovnika impresijama i introspektivnim dnevničkim pričama - prednost odsustva tehnologije i prolaženja kroz svet bez slušalica i "smart" telefona.:)

    ReplyDelete
  3. Nema šta da te bude sramota, ja živim u Beogradu 30 godina i otišla sam na Adu svega par puta. Ja sam dunavsko dete, odrasla sam na Lidu, Ada mi nikada nije bila posebno interesantna. :)
    Ja Spomenku znam samo kroz prevode, ovo je prvi put da čitam nešto autorsko, pošto svi znamo kako stojim sa literaturom za decu... :D

    ReplyDelete